Gej agenda

Gej pitanje i hrišćanski odgovor

Gej pokret?

Očigledno je da gej pokret  ima svoj ‘trenutak’ i da značajno  dobija na zamahu u svijetu, i svuda je u ofanzivi. Cjelokupna LGBT populacija kao da se odjednom probudila iz viševjekovnog sna i anonimnosti, odlučna da više nije dovoljno samo biti drugačiji već da to treba javno i pokazati. Izašli su iz privatnosti svojih spavaćih soba i sada kucaju na vrata naših domova – sa ulice i sa medija promovišu svoj način razmišljanja i življenja, i sada svi poznajemo njihove koncepte tolerancije, jednakosti, ljudskih prava i ljubavi. Ali to naše znanje kao da ih ne zadovoljava već, izgleda, očekuju od nas, ostatka populacije, i da prihvati njihova tumačenja istih.

Stvarno ugrožena prava?

Ne bi se reklo. Prije se radi o prividnoj ugroženosti, sada kada su već na ulicama i kada izazivaju reakcije agresivnog dijela nas neistomišljenika. Naravno da, dok su na ulicama, da će uvijek biti od nekoga ugroženi. Ali smatramo da je ta ugroženost direktna posledica načina i motivacije izlaska na ulice, a ne zbog njihovog opredjeljenja. Sumnjamo da je iko od njih kao običan građanin na ulici bio ikada od nekoga maltretiran. U privatnosti njihovih domova i života, još manje. Jedan homoseksualac, kao i svaka druga individua, sigurno ima svoj dom i porodicu, prijatelje, izlaske, zanimanja, trenutke za pamćenje ali i one druge, prijateljske riječi ali i neprijateljske poglede i one ljude koji ne žele da su u njegovoj blizini, ali to smo svi iskusili i to nije maltretiranje već život sa svojim izgledom, odlukama, opredjeljenjima. Dakle, ako postoji ugroženost, ona se ovdje vještački, namjerno i sa svrhom izaziva. Kada ga neko gađa na ulici zbog toga što polu-nag šeta i javno pokazuje publici svoje seksualne sklonosti (i time krši javni red i moral, kao i tuđa prava da to ne gleda, naročito djece), naravno da je ugrožen.

Šta hoće?

Oni žele da ih, širom otvorenih ruku, prihvatimo i odobravamo to što rade. Mi to i odobravamo, u smislu da svaki čovjek ima pravo da bira svoj put u bilo kom aspektu svog života – ko smo mi da ne odobravamo njegovu seksualnu orijentaciju? To je privatna stvar svakog od nas. Mi odobravamo ali ne njegovu orijentaciju već njegov izbor. Međutim, mi ne odobravamo to što sada svojim šetnjama i javnim djelovanjem svoje opredjeljenje nameću ostalima kao prihvatljivo, normalno, prirodno i uobičajeno. Mi ne prihvatamo takav način ophođenja i nametanja onog nečeg svog ostatku populacije, koja se u isto vrijeme optužuje da je nazadna i homofobična ako se protivi ili ne misli isto. Oni hoće da ih vidimo, gledamo, odobrimo, opravdamo, prihvatimo i da ne mislimo ništa ružno niti kažemo. Dakle, mi odobravamo čovječiji izbor (može nam samo biti žao), ali ne prihvatamo ga za sebe i da nam se ovako nameće. To je naše pravo, isto koliko i njihovo da ne prihvate naše izbore i životna načela i praksu. Mi odobravamo njihov izbor, ali ne smijemo da opravdavamo njihov moral.

Zapravo, pravo i jedino istinito kršenje njihovih prava bi bilo kada bi ih se na silu pokušalo ‘okrenuti’, pod kakvom prijetnjom. Ili, još bolje, uticati na njih na ovakav, malo suptilniji, zaobilazan i ‘veseo’ način – da ih se natjera da se neizostavno pojave na nekim našim paradama i sa nekim našim agendama, i da budu izloženi našem viđenju stvari po pitanju seksa, i sve to ne jednom ili par puta, već neprekidno, dugi niz godina i sve češće! [ Naravno, nas niko ne tjera da se pojavimo na ulici kad oni prolaze u povorci, najbolje je ostati kući i sve posmatrati putem televizije.]

Samo to?

Ne, to nije sve. Homoseksualna zajednica, pored zaštite svojih ‘prava’ koja su, eto ispostavilo se, ugrožena, želi i zakonsku podršku, pravnu zaštitu i ozvaničenu mogućnost da opšte sa istim spolom. Tu još nije kraj, žele takođe da se o njihovim nazorima i seksualnim ponašanjima uči u školama, da se djeca podučavaju različitosti i toleranciji, kao i da je sve to prirodno i normalno. Nije daleko dan, i već je tu, kada će vaše dijete u školi slušati o tome i kada će biti traženo od njega da sve prihvati kao prirodno i normalno, možda će još i biti ohrabrivano da i samo eksperimentiše, bez straha i osude, i otkrije čemu je više sklono. Dok tada neki budu uzvikivali ‘živjela sloboda’, mi ćemo biti u prilici da gledamo propast svojih i tuđih porodica i svih moralnih vrijednosti, o svojim pravima i naše djece, da ne govorimo.

Homoseksualnost prirodna?

Nije prirodna. Pažljivom posmatraču jasna je razlika između muškog i ženskog tijela i svrha te razlike, u smislu da tačno odgovaraju jedno drugome, stvoreni su jedno za drugo, i s namjenom (i mogućnošću) da proizvode potomstvo svojim vlasnicima. I pored sve kampanje i truda da nam se dokaže i pokaže da je i ono drugo prirodno, više je nego očigledno gdje je istina i da ta priča vrijeđa inteligenciju prosečnog čovjeka, čak i djeteta. Ne treba vjerovati kad nam kažu da je odvijač namijenjen drugom odvijaču, a ne zavrtnju (šrafu).

Homoseksualnost grijeh?

Jeste. Osim toga, za razliku od većine drugih grijehova, tom grijehu lično ‘presuđuje’ Bog tako što, one koji to rade, predaje tom grijehu u smislu da ih prepušta njihovim strastima da ih i dalje čine (Rimljanima 1:26-28). To znači da su njihova srca puštena da dodatno ‘otvrdnu’ pod tim grijehom. Kao rezultat, oni više nisu u stanju da vide da je pogrešno to što čine. Tako, nesvjesni svoje grešnosti, nisu u stanju da dođu do pokajanja neophodnog za oproštenje, a samim tim i za spasenje.

Kako će sve završiti?

Politička zaštita nekoj seksualnoj orijentaciji i ponašanju, kao u ovome slučaju, je prosto smiješna, najbljaže rečeno. Ne vjerujemo da je u redu donositi zakone koji brane prava homoseksualaca da seksualno opšte među sobom, tj. to zakonski regulisati, i time ih dovesti u poziciju da redefinišu i sam brak kao instituciju. Ako to mogu, gdje je onda granica? Šta je sa pedofilijom, sodomijom (zoofilijom), nekrofilijom…? I to su sve seksualne i nastrane prakse i orijentacije. Da li bi i one trebale biti zaštićene zakonom, javno propagirane i podučavane u školama kao prirodne i valjane alternative? S obzirom da živimo u poslednjim vremenima, nije ništa isključeno, i upravo ovo što se dešava poslednju deceniju sa LGBT pokretom daje nam za pravo da tako mislimo.

Mislimo da su granice već donekle dosegnute, nema još puno toga šta može da se uradi po pitanju LGBT, iako oni predstavljaju da su tek na početku borbe. Pitamo se dokle li su stigli u Americi, ako u Crnoj Gori već godinama u školama, u okviru izvjesnih izbornih predmeta, u udžbenicima đaci čak i prije tinejdžerskih godina već mogu saznati da postoje i drugačije orijentacije koje će, kad porastu, moći da slobodno ‚brane‘ ili čak upražnjavaju. U toku pisanja ovoga, na jednom TV kanalu koji je u 18.30 izvještavao iz kancelarije jedne NVO zbog uličnog napada na njenog pripadnika uoči sutrašnje zakazane parade u Podgorici za 20.oktobar, u pozadini je jasno mogla da se vidi (bezazlena) gej zastavica ali i jasno uočljiva uramljena slika dvojice homoseksualaca na kojoj je jedan sa rukom na genitalijama onog drugog. Dakle, ne samo da je intervjuisani imao potrebu da se slika sa tom pozadinom, već ni reporter nije našao za shodno da traži da se ta slika izmjesti iz kadra. Tako smo svi mi, uključujući i djecu, imali priliku da vidimo tu ‘mogućnost’ i tu ‘normalnu’ pozadinu. Tako smo, naizgled nenamjerno, svi  neprestano i sistematski izloženi i natjerani da ‚učimo‘ i to na bezbroj načina.

Stav hrišćanina?

Samo zato što je neko homoseksualac ne znači da ga ne možemo voljeti ili se moliti za njega. Homoseksualnost jeste grijeh, i s njim se postupa kao i sa svakim drugim – donosi se pod krst u pokajanju, i dok je vrijeme. Hrišćani treba da se odnose prema homoseksualcima i drugima iz LGBT zajednice sa istim dostojanstvom i pažnjom kao prema bilo kom drugom, jer su i oni, kao ljudska bića, stvoreni na sliku Božiju. To ne znači da treba da opravdavamo njihovu orijentaciju i grijeh koji čine. Hrišćani ne bi trebali da kompromituju svoje uvjerenje i svjedočanstvo vjere radi političke korektnosti i trenutka u kojem se nalazimo. A taj trenutak je, svi znamo, takav da se ne staje na stranu onih koji drugačije misle od LGBT promotera i ‚zaštitinika‘ u javnom i političkom životu.
To ponegdje u svijetu već puno košta one koji su na drugoj strani, nekad samo reputacije i ugleda, nekad posla i karijere. U svakom slučaju, ne možemo zadobijati ljude za Hrista osuđujući ih ili nazivajući ih imenima. A zadobijati ih za Hrista treba, kao i sve ostale nespašene ljude, dakle, ako smo u prilici, i ako žele da čuju poruku jevanđelja i svog spasenja i oslobođenja, treba im svjedočiti o Onome koji će da ih spasi i oslobodi ako mu, svjesni svog ropstva, dođu za  pomoć. Naravno, da bi ,vidjeli‘ sebe kao robove svojih strasti (i duhovnih sila) i kao one koji nisu Bogu po volji, za njih se treba moliti.

Svi na paradu?

Nisu svi isti, ima ljudi iz LGBT populacije koji su javno izrazili svoje neslaganje sa paradama, ocijenivši ih, ne samo kao nepotrebne, provokativne i čijih se motiva i načina gnušaju, već da su upravo od stane njihovih ‚zaštitnika‘ smišljene i namijenjene da izazivaju i pokrenu cijelu mašineriju i jedan mnogo veći plan i agendu iza svega. Većina njih u tim povorkama je, u stvari, izmanipulisana i zaista i misle da se bore za svoje pravo da postoje, pravo koje im, u stvari, niko nikad nije ni osporavao sve dok nisu ‚istjerani‘ na ulicu. Sada im, prirodno, osporavamo pravo da na ovakav način i iz ovih razloga postoje na toj ulici.

Zaštitnici?

Sve vlade u svijetu će morati da budu njihovi zaštitnici po ugledu na njihovog prvog i glavnog, moćnog, zaštitnika – Sjedinjenih Država. O tome više u donjem članku od Slobodana Antonića. Za sada i ovdje, treba se pitati zašto je potrebna neka vlada i cijeli državni aparat, i to u cijelom svijetu, da brani ono što je bilo u domenu svakog pojedinog čovjeka – svako zdravog razuma će osuditi bilo kakvo nasilje prema nekom drugom čovjeku. Podizanje te zaštite na najviši nivo i to jednoj grupaciji koja individualno ima sva prava koliko i bilo koji drugi čovjek u svojoj privatnosti (i koja je i kao grupacija, uzgred, daleko od najugroženije, toliko drugih manjinskih grupa, zajednica i cijelih populacija je sa puno manje prava od njih) ima iza sebe puno dublje značenje nego što se vidi na površini. Očigledno je da je LGBT zajednica ,gurnuta‘ u nešto, čak i po cijenu ponižavanja i ugrožavanja njihove bezbjednosti i života, da su problemi izazvani vještački i sa nekim dubokim i zlokobnim ciljem, kao i namjerom ugrožavanja prava svih ostalih pod povikom o homoseksualnoj ugroženosti. Vjerujemo da su ti njihovi ‚zaštitnici‘ zapravo oni koji imaju svoje vlastite interese kao uporni graditelji jednog novog svjetskog poretka i  vremena ugroženih vrijednosti i opasnog življenja onih sa drugačijim mišljenjem i vjerovanjem.

Pisati o homoseksualnosti?

Pišemo o njoj zato što je oslovljena u Bibliji, pitanje je morala, ima uticaja na društvo u cjelini, dakle, ujedno utiče i na religiozne i društvene institucije. Kako njen uticaj raste, ona će nastaviti da ulazi u naše crkve, domove, porodice, i svuda oko nas da unosi promjene. Zato treba da imamo racionalnu i biblijsku odbranu našeg hrišćanskog stanovišta, kao i da stavimo pod lupu probleme koje homoseksualnost nosi sa sobom.

Homoseksualci žele da ih drugi u društvu prihvate kao normalne ljude, bezopasne i dobronamjerne, sa normalnim seksualnim prohtjevima i ponašanjem. Ogroman napor ulažu da promijene moralno, društveno i političko mišljenje u svoju korist i u pravcu kojem žele. Nisu više zadovoljni da su sami sa sobom, već svojim paradama žele da pokažu da su tu, da postoje, očekujući da ljudi mijenjaju svoje mišljenje, a oni mijenjajući društvo u cjelini. Zbog toga je neophodno da smo svjesni šta se dešava i da je potrebno da se piše o nečemu što tako drastično može da utiče na moralno tkivo ove zemlje, što upravo i uporno sve vrijeme i pokušava.

Što više gej agenda dobija na snazi to sve više utiče na sve nas. Ako, recimo, u školi mog djeteta zagovaraju i naučavaju homoseksualnost, ja sam kao roditelj uskraćen za svoja prava da moje dijete ne bude podučavano da je homoseksualnost moralno u redu. Ili šta ako, sjutra, ne budem htio da izdam svoju sobu ili stan afirmisanom homoseksualcu upražnjavajući svoje pravo da mi dijete ne raste oko nekoga čije su moralne vrijednosti i ponašanje po mom sudu pogrešne, čak i opasne (vidjeti o zdravstvenoj statistici u gej pokretu)? Da li će mi tada biti zabranjeno da izdajem svoj stan zbog toga, i šta ako budem primoran da ne gledam na ‚orijentaciju‘ kako bi mi bilo dozvoljeno da izdajem, makar se radilo i o pedofilu? Šta ako sam ga svojim odbijanjem diskriminisao po tom osnovu, da li će me pred vlastima opravdati to što imam dijete u kući? Šta reći o pritisku na hrišćane i crkve, i o brojnim primjerima u svijetu o osudi hrišćanskih pogleda po ovom pitanju i javnih nastupa ili postupaka, kao racimo kada se jednom crkvenom sirotištu prijeti zakonskim mjerama ako ne dozvole homoseksualnim parovima da usvajaju njihove štićenike; ili kad se zakonski crkvi ‚dozvoljava‘ (!) da propovijeda ono što Biblija naučava, dakle osudu homoseksualnosti, ali samo iza zatvorenih vrata; ili kad se pastiru crkve u jednoj drugoj zemlji zabranjuje da uopšte govori o homoseksualnosti čak i sa propovjedaonice; ili kada se jedan nastavnik suspenduje sa posla zbog iznošenja svog stava o isto-spolnim brakovima na svom Facebook profilu… .  Svi ovi primjeri nam govore o neophodnosti pisanja i dizanja svog glasa protiv ovolikog i ovakvog upliva u naše društvo i živote jedne, u suštini, strane i nemoralne agende.  

Homofobija?

Sa Wikipedije:

Homofobija (od grč. homós koja znači isti, jednako i phóbos koja znači strah) je termin kojim se želi označiti strah[1][2] i averziju[3] prema osobama homoseksualne orijentacije uključujući osobe koje su tako percipirane.

Intelektualci koji nisu pristalice političkih i kulturnih ciljeva LGBT pokreta često prigovaraju da je termin “homofobija” naprosto politička etiketa, kojom se nastoji diskreditirati političke protivnike: ističu da psihološka i psihijatrijska struka ne poznaju psihičku bolest sa takvim nazivom, te da se kod ljudi nesklonih homoseksualcima ne vidi nikakvog straha od homoseksualaca – što bi bio preduvjet da se govori o “fobiji”.[4] [5]. Vodeća svjetska novinska agencija “Associated Press” je 2012. god. prestala koristiti termin “homofobija” u svojim tekstovima, uz objašnjenje da je riječ o političkoj etiketi namijenjenoj diskreditiranju političkih neistomišljenika. [6] [7]

Homofobična DV?

Ne, DV nije homofobična. Mi se ne bojimo homoseksualaca. Oni su, uglavnom, produktivni ljudi i korisni društvu. Mi nismo ništa više homofobični nego su oni heterofobični. Međutim, ono što DV prepoznaje su moralne i socijalne implikacije homoseksualne agende koja nastoji da se uvuče u sve pore društva i redefiniše moralna načela na način na koji joj to odgovara. Šta je, zapravo, ta agenda? To je učiniti homoseksualnost prihvatljivim životnim stilom u društvu, da se na njega gleda kao na normalan i zdrav način života, legitiman bračni izbor, i moralno zdravu opciju za sve ljude.

Ovome se DV protivi jer Biblija jasno govori da je homoseksualnost grijeh (3.Mojsijeva 18:22; 20:13; 1.Korinćanima 6:9-10; Rimljanima 1:26-28).  Prema tome, mi samo upražnjavamo svoje pravo da izrazimo svoje religiozne poglede, da branimo ono što Biblija naučava, i da obznanjujemo duhovnu, fizičku, i emocionalnu štetu koju homoseksualnost pričinjava i predstavlja za pojedinca i društvo.

Osim toga, mi odbijamo etiketu homofobije i zbog toga što je to negativan termin skovan da bi ismijao i osudio one na koje je prikačen. Mi nismo homofobični, niti smo protiv homoseksualaca. Mi smo za tradicionalni brak i prirodan seksualni odnos i praksu. Homoseksualna zajednica je ta koja želi da redefiniše ispravno seksualno ponašanje i brak. Mogli bi, tako, s pravom reći da je homoseksualni pokret, u stvari, heterofobičan i hristofobičan.  

Uspjeh gej agende?

Gledajući oko sebe, prateći TV, čitajući novine, slušajući izjave zvaničnika i javnih ličnosti i sudeći po zastupljenosti i odbrani gej interesa na svakom koraku, stiče se utisak da je ta agenda i te kako uspješna. Ali, uspješna je i napreduje samo ona, agenda, dok se sve radi na štetu ljudi, kako onih u samom pokretu, tako i u društvu u cjelini. Naime, dok god se odbija da se u homoseksualnosti vidi  išta grešno i neprirodno, dok ne postoji spremnost da se stvari nazovu pravim imenom – šta više, dok se ‘dobro’ naziva ‘lošim’, i ‘loše’ proglašava ‘dobrim’ (Isaija 5:20), sve se radi na uštrb i štetu mnogih, i ne u njihovu korist nego za njihovu propast. Jer Božiji odgovor na gej agendu i njene protagoniste je sigurna i konačna, vječna osuda. Tvrditi bilo šta drugo značilo bi kompromitovati istinu Božiju i zavaravati one koji pred našim očima propadaju.
[Neko kao da se sa njima sve vrijeme poigrava, čak i taj naziv ‘gej’, koji u stvari znači ‘radostan’, ‘veseo’, kao da im je neko dao da bi se šegačio, jer ti ljudi su sve osim radosni. Koliko ironije u nazivu ‘pride’, kad su oni, u tišini svoje sobe, sve samo ne ponosni.]

Dobra vijest?

Prva Korinćanima poslanica u 6. glavi jasno kaže šta je večna posljedica i odredište onih koji praktikuju homoseksualnost, ali ima i dobra vijest. Bez obzira o kom se grijehu radi, homoseksualnosti ili kojem drugom, Bog je pripravio oproštenje, spasenje, i nadu vječnog života za one koji se pokaju i prihvate jevanđelje. Upravo nakon što je identifikovao homoseksualce kao one koji ‘’neće naslijediti carstva Božijega’’, Pavle odmah zatim kaže, obraćajući se učenicima, ‘’takvi su bili i neki od vas, ali ste oprani, osvećeni, opravdani imenom Gospoda Isusa Hrista i u Duhu našeg Boga (1.Korinćanima 6:11).

Božiji plan i agenda za mnoge homoseksualce je da dođu do svog spasenja. Bilo je bivših homoseksualaca u Korintskoj crkvi, kao što vidimo, još u Pavlovo vrijeme, kao što i danas ima bivših homoseksualaca u mnogim crkvama. Sa obnovljenim srcima, sjede u biblijskim crkvama širom svijeta slaveći svog Spasitelja, rame uz rame sa bivšim preljubnicima, lopovima, lažovima, krvnicima, zavidnicima, pijancima, ogovaračima… Ne zaboravimo da smo i mi, koji ovo pišemo, zapravo svi nekada bili stranci Bogu i odbačeni, odvojeni od društva Hristova i njegovih svetih, a kad smo saznali da je za naše grijehe tad prolio svoju umjesto sjutra naše krvi, postali smo narod Božiji, prihvaćeni, opravdani i slobodni.

Prenešeno sa stranice  Gej agenda

Advertisements

About Miroslav V.

Serving the LORD keeping the Word
This entry was posted in stavovi and tagged . Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s